Airbourne + Hard Time

(Zagreb, Boogaloo, 28.07.2026.)

Mislim kako, i za one na pozornici i za nas okupljene ispred iste, mogu pouzdano tvrditi kako smo ostavili dojam koji nas s osmijehom na licu i zujanjem u ušima otpušta doma i tjera osvježeno u ostatak radnog tjedna, dok bendu potvrđuje kako smo i dalje posjete vrijedne država i publika koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a samim time, svakom izvođaču i bendu to biva dodatni poticaj i pokretač za više povezanosti i više predanosti nastupima i koncertima kod nas, a i bez brige mogu nastaviti turneju, znajući kako ih se u Hrvatskoj i dalje prati, bio to njihov diskografski opus ili turneje. Uz te sve hvalospjeve, vidim kako treba malo usporiti ovaj ushit i polako proći kroz tijek večeri. Stoga, krenimo...

Za zagrijavanje, a i sami početak večeri, zaduženje je imao zagrebački bend Hard Time, koji pod ovim imenom postoji od 1991. godine i koji iza sebe ima četiri studijska albuma i jedan album snimljen uživo. Još uvijek predvođeni upečatljivim i karizmatičnim Gordanom Penavom, poznat svima kao Pišta, bend je projurio stručno i zvučno kroz svoj opus, uz poneku šalu i anegdotu osvrćući se na sve godine koje su iza njih i poneku pojedinost koja je mogla zanimati sve nas okupljene. Možda jedina mana ovog benda jest ta što iza sebe ima dosta dobre godine i iskustvo, ali slab opus koji broji svega nekoliko albuma i rijetke nastupe uživo. Barem mi se tako čini, barem po pitanju nastupa uživo. Stvar diskografije i kreativnosti, volja za studijskim radom i objavljivanjem novih albuma ostavljam članovima svakog benda ponaosob na opravdavanje i na vrednovanje, no ovaj bend zvuči i ponaša se na pozornicu bolje i snažnije od većine domaćih bendova koji, možemo to i tako označiti, „prodaju“ nekakav stil i pojavnost koji blijede i nestaju nakon svega nekoliko susreta s istima. Nije kako se ovdje radi o nekoj pristranosti ili ugodama bendu koji već toliko godina postoji i koji svira i nastupa, već se radi o onome što se može čuti i vidjeti uživo, a pritom ne biti opterećen pretjerivanjima i osjećajem kako se previše trudi, ali ne ide... Ovdje se također, nakon dugo vremena, vidi neka neusiljenost i neka jednostavnost pristupu kojega publika i osjeti i poštuje, ali se osjeti i „ljubav prema toj glazbi“, koliko god to zvučalo izlizano ili pretjerano upotrijebljeno u ovom načinu opisivanja izvještavanja i opisivanja. Ali, i dalje se oko toga ne trebamo složiti i možemo se u potpunosti ne slagati oko toga što mislimo kad čujemo Hard Time uživo, no ne možete osporiti činjenicu kako se neće zaboraviti tko je bio predgrupa Airbourneu i tko je to odradio profesionalno, odvažno, predano i smisleno, sve u službi glazbe i ugođaja koji je svima nama sinoć bio koristan i potreban, koliko god blizu ili daleko od Boogalooa bili. I nakon tridesetak minuta, presjeka onoga što imaju u opusu i pozdrava publici, Hard Time napušta pozornicu i ostavlja istu tehničarima i ostalom osoblju na korištenje i oslobađa istu za pripreme i provjere, sve u svrhu sigurnosti kako će nadolazeći dio večeri, i koncert Airbournea kojega smo svi željno iščekivali, biti na razini koju bend i publika zaslužuju. Malo je reći, kako nisu razočarali i kako nikoga nisu ostavili ravnodušnim!

Iako počevši sa značajnim kašnjenjem od onoga kako je najavljeno tijekom objava prije samog koncerta, bend je uistinu glasno i upečatljivo doslovno izletio na pozornicu i tamo ostao nekih sedamdesetak minuta, bez znaka usporavanja i bez trunke sumnje u ono što rade i što očigledno vole i u čemu uživaju. Predvođeni braćom O'Keeffe, Joelom kao gitaristom i pjevačem i Ryanom kao bubnjarem, bend već četvrt stoljeća stvara opus i sliku o sebi koji svakako plijeni pažnju, ima veliku (po)praćenost i vidno zadovoljava uvjete gdje možemo tvrditi kako su iznimno upečatljivi i bitni za glazbu ovog stoljeća. Nekada oslovljeni i opisani kao „AC/DC 21. stoljeća“, Airbourne do sada ima pet studijskih albuma i jedan album snimljen uživo, nešto drugih formata, a šesti i istoimeni album Airbourne očekujemo krajem kolovoza ove godine. Uz bratski dvojac, tu su još i dugogodišnji bassist Justin Street i novi(ji) gitarist Brett Tyrrell, koji je s bendom od 2023. godine.

Podosta velika razlika između albuma se svakako pojavila zadnjih godina, uzmemo li u obzir kako je prethodnik ovogodišnjeg istoimenog albuma, album Boneshaker, objavljen 2019. godine. Istina, istina... Dogodile su se neke stvari i nepredvidive pojave na svjetskoj razini, to u potpunosti razumijem i mogu shvatiti. Za dio godina... No ovo ostalo? Malo predugo. Složili se vi s tim ili ne. No, to nije niti njih, a bome niti publiku sinoć, omelo u uživanju i povezanosti koja traje već godinama, izgleda. Sve dobne skupine i svi uzrasti, svaki glas i ruka bili su visoko i snažno podignuti u zrak, a središnji prostor kluba je svakako opravdao zašto su došli i zauzeli ta mjesta, ispred pozornice i u središtu samih događanja. Svakako vrijedan trenutak za izdvojiti biva onaj kad je Joel odlučio „prošetati“ na leđima zaštitara i istovremenom neumorno svirati, sve popraćeno neumornim ovacijama i uživanju u svakako posebnom trenutku koji je svima dodatno obilježio večer. Nezamislivo bi bilo doživjeti njihov nastup bez bacanja piva s pozornice u publiku te oduševljeno skandiranje i urlikanje u oduševljenju kad bi netko uspješno i bez previše prolijevanja, uhvatio tu sudbonosnu čašu i iz iste popio. Iako bi ovo sve moglo zvučati kao neko srednjoškolsko okupljanje i zabava za godine provedene u srednjoj školi... Ja u tome ne vidim ništa loše i smatram kako je to zapravo jako dobro, jako poželjno i jednostavno... Jednostavno. U smislu, kako se tu od glazbe i nastupa ne radi ništa posebno i ne radi se ništa što vi već niste mogli čuti ili vidjeti, ali je sve to dovoljno dobro i upečatljivo, gdje zaboravite na brige i opterećenja koja imate u životu te se opustite i predate toj večeri, tom okupljenom mnoštvu i tim bendovima koji su ispred vas. I tu nema ništa loše, zar ne? Tako sam i mislio.

Iako se na prvu činilo kako će se ovdje raditi o vrlo energičnom, moćnom i snažnom koncertu koji će kratko trajati, ipak su se potrudili i „izvukli“ dobru minutažu, koja je donekle zadovoljila sve apetite i želje. Svakako vrijedi naglasiti kako su tijekom svog nastupa napravili presjek cijelog svog dosadašnjeg opusa, što je svakako za pohvaliti i što je svima moglo ugoditi, a dodatno su upotpunili popis pjesmama kao što su Gutsy, Christmas Bonus i Alive After Death (Last Plane Out), singlovima koje ćemo imati prilike čuti s ostalim pjesmama na novom albumu koji, podsjećam, izlazi krajem kolovoza. I nakon jakih i iznimno glasnih vriskova i poneke gitarističke solo dionice, glasnog skandiranja i pjevanja okupljenih, bend se oprostio od nas i napustio pozornicu... Sve kako bi se svega nekoliko minuta kasnije vratio i odradio još tri pjesme, u malo produženom aranžmanu, kako bi upotpunio dojam večeri te u konačnici i zaključio koncert, nakon nekih stotinjak minuta provedenih s nama. Dobra i glasna večer, svakako vrijedna posjete i sudjelovanja te puta koji je bio pred nam, u tu noć ispunjenu lošim vozačima, nepoznavanjem prometnih pravila i izbjegavanjem radova na zagrebačkim ulicama. Ali, vrijedi ponoviti ono od samog početka izvještaja. „Kad bi barem svaki utorak bio ovakav...“

Za sami kraj izvještaja, mogu samo ponoviti ono što ste do sada mogli i sami zaključiti. Oba benda su bili na razini zadatka. Neki kao predgrupa, drugi kao bend večeri kojega smo svi došli čuti i vidjeti te doživjeti uživo, nebitno za udaljenost od Zagreba i Boogalooa i nebitno za dobnu skupinu. Volim to ponekad naglašavati, jer je to jako bitno za opstanak izvođača i bendova, kao i nas samih te cijelog tog svijeta kojega možemo nazvati (sup)kulturom. Još samo jedna opaska, koja se ovaj put ne tiče tehničkih pogrešaka ili manjkavosti kod zvuka, koje ne želim više naglašavati, jer ih uvijek ima i nekako mi se čini kako moje isticanje i spominjanje istih neće puno pomoći pri rješavanju istih propusta... Naime, ako već bacate piće u čašama u zrak, ako nije puno za tražiti, ne gađajte, već bacite i neka se vrti i zadrži u zraku. Neka i zalije nekoga, ako je već do toga, ali nemojte gađati. Ispadate samo neuki i nepristojni. Neodgojeni. No, s time vi trebate živjeti. Meni je samo bilo jako dobro na koncertu i dodatno je upotpunilo ovaj godišnji odmor. Pred nama je još pet mjeseci do kraja ove godine. Ove, ako mogu naglasiti, iznimne godine gdje smo stvarni postali odredište za sve oblike izričaja i žanrova te se sada stvarno možemo pohvaliti kako trebamo birati gdje i na što želimo ići i što želimo čuti i vidjeti. Pohvalno i hvalevrijedno za sve one koji stoje iza toga, koji se trude i koji svojim radom i sredstvima doprinose bogatstvu ovog oblika kulturnog uzdizanja. Za vas ostale, koji ste kao ja na godišnjem odmoru ili ste ipak slabije sreće i radite, polako kroz tjedan. I počnite malo učiti, vježbati i primjenjivati ta prometna pravila u Zagrebu. Do sljedećeg puta...